Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 662/07, rješavajući apelaciju Ike Jokić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br.60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU  O  DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ike Jokić podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 097-0-Gž-06-000164 od 28. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1.                  Ika Jokić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Milenko Marijanović advokat iz Brčkog, podnijela je 17. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-06-000164 od 28. novembra 2006. godine.

2.                  Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-190/05-I od 24. februara 2006. godine, usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se naloži Blaženki Ahmedhodžić (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici preda u posjed, oslobođenu od lica i stvari, pomoćnu prostoriju površine od 38,89 m2 (u projektu označena kao stanarska ostava br. I), koja se nalazi u potkrovlju stambenog objekta za kolektivno stanovanje (četvorostanka), sagrađenog na zemljištu pobliže opisanog u izreci presude, uz naknadu troškova postupka. Iz obrazloženja presude proizlazi da je sud svoju odluku utemeljio na odredbama čl. 41. 65. 67. i 70. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ br. 11/01 i 8/03, u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu). Protiv navedene presude tužena je izjavila žalbu.

3.                  Apelacioni sud je, presudom broj Gž-35/03 od 29. juna 2004. godine, usvojio žalbu tužene, te preinačio prvostepenu presudu tako što je tužbu apelantice u cijelosti odbio. U obrazloženju presude Apelacioni sud je utvrdio da iz dokaza provedenih u prvostepenom postupku proizlazi da su apelantica i tužena zajedno sa M. B. i N. R. izgradile stambenu zgradu sa četiri stana i tavanskim prostorom sa četiri ostave, te da nije unaprijed određeno koji dio tavanskog prostora pripada određenom stanu. Također je utvrđeno da je tužena u posjedu tavanske ostave broj 1, te da je istu pretvorila u stambeni prostor, iako nisu određeni suvlasnički dijelovi tavanskog prostora, niti je sporazumno postignut dogovor svih vlasnika stanova oko načina korištenja tavanskog prostora, a ni saglasnost za promjenu namjene iz tavanske ostave u stambeni prostor. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, Apelacioni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo, kada je usvojio tužbeni zahtjev apelantice. S tim u vezi, Apelacioni sud se pozvao na odredbu člana 65. Zakona o vlasništvu kojom je propisano da „stvar je u zajedničkom vlasništvu kada na nepodjeljenoj stvari postoji vlasništvo dvije ili više osoba (zajedničara) koji u njoj imaju dijelove koji nisu unaprijed određeni, ali su odredivi“. Također sud je naveo da je odredbom člana 67. istog zakona propisano da „zajedničar je ovlašten da izvršava sva vlasnička prava na zajedničkoj stvari samo zajedno sa svim ostalim zajedničarima, ako drugačije nije određeno ovim ili drugim zakonom ili sporazumom zajedničara“. Nadalje, u smislu navedenih odredaba, Apelacioni sud je naveo da su svi suvlasnici ovlašteni da zajednički izvršavaju sva vlasnička prava na zajedničkoj stvari, što znači da ne mogu isključiti ili ograničiti prava drugog suvlasnika, sve dok se diobom ne pretvori u samostalno (individualno vlasništvo). Budući da se u konkretnom slučaju zaštita traži u odnosu na tuženu koja nije treće lice nego jedna od vanknjižnih vlasnika stanova, dakle jedan od zajedničara, Apelacioni sud je utvrdio da tužena ima pravo korištenja tavanskog prostora zajedno sa ostalim vlasnicima stanova, sve dok se između njih ne ostvari dioba istog. Stoga, Apelacioni sud je zaključio da apelantica, prije svega, mora u vanparničnom postupku zatražiti diobu tavanskog prostora kako bi u odnosu na druge „zajedničare“ ostvarila pravo na isključivi posjed jednog dijela tog prostora. S obzirom na navedeno, a budući da je apelantica tužbenim zahtjevom tražila predaju u posjed tačno određenog dijela tavanskog prostora (tavanska ostava broj 1) koji koristi tužena, Apelacioni sud je primjenom odredaba  čl. 2. i 301. stav 1. tačka 3. ZPP-a Brčko Distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ br. 5/00, 1/01, 6/02 i 11/05), odlučio kao u izreci presude.

4.                  Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola 1 uz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi u tome što smatra da je Apelacioni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe „od člana 65 do člana 73. Zakona o vlasništvu“. S tim u vezi, apelantica smatra da je Apelacioni sud uvažavajući činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, na isto pogrešno primjenio navedene odredbe Zakona o vlasništvu, te da je samim tim nju „lišio da kao nosilac zajedničkog vlasništva na zajedničkoj prostoriji traži predaju u posjed iste“. Stoga, apelantica smatra da je osporena odluka neutemeljena i nezakonita, te predlaže da Ustavni sud ukine osporenu presudu i predmet vrati Apelacionom sudu na ponovni postupak.

5.                  Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

            Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

   Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu  kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

            Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

   Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6.                  Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.

7.                  Budući da apelantica smatra da joj je pravo na imovinu povrijeđeno zbog pogrešne primjene relevantnih odredaba Zakona o vlasništvu u pogledu ocjene da joj kao nosiocu prava zajedničkog vlasništva na zajedničkom tavanskom prostoru ne pripada pravo da traži predaju u posjed istog, za koji smatra da isključivo njoj pripada, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke Apelacionog suda sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, imajući u vidu zaključak Apelacionog suda «da apelantica, prije svega, mora u vanparničnom postupku zatražiti diobu tavanskog prostora kako bi u odnosu na druge „zajedničare“ ostvarila pravo na isključivi posjed jednog dijela tog prostora», Ustavni sud zaključuje da osporena presuda ne predstavlja miješanje u imovinu apelantice koja uživa zaštitu u smislu ustavnog prava na imovinu. Kako apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje bi trebalo meritorno ispitati. Na osnovu svega navedenog Ustavni sud zaključuje da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

8.                  Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda,  prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9.                  U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

                                                                                                Predsjednik

                                                                                                Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

 

                                                                                                prof. dr. Miodrag Simović