Dom • Propust domaćih sudova da odvagaju suprotstavljene interese prilikom donošenja odluke o deložaciji podnosilaca predstavke iz državnog stana nakon 11 godina života u njemu • Kršenje člana 8. Evropske konvencije

Činjenice i navodi podnosilaca predstavke

Državni institut za umjetnost (SIA), koji je kasnije postao Akademija muzike, pozorišta i primijenjene umjetnosti (Akademija), upravljao je zgradom u državnom vlasništvu koja se koristila kao hostel za osoblje SIA-e.

Općina Kišinjev je 1995. godine promijenila pravni status nekoliko hostela, uključujući i hostel u kojem su živjeli podnosioci predstavke, u stambene blokove. Prvi podnosilac predstavke, doktor, 2000. godine potpisao je ugovor sa SIA-om za pružanje medicinskih usluga u hostelu u zamjenu za život u dvosobnom stanu u hostelu. SIA je 2001. godine tražila od lokalne vlasti da registrira dva svoja zaposlena, uključujući i prvog podnosioca predstavke, kao stalne stanovnike u hostelu. Drugi podnosilac predstavke je 2001. godine angažiran kao čistač u hostelu. Tokom godina zgrada se suočavala s problemima održavanja. Potrebne popravke su stanari, uključujući i podnosioce predstavke, sami plaćali. Grupa od više od sedamdeset ljudi, uključujući i podnosioce predstavke, 2006. godine podnijela je tužbu sudu tražeći da se Akademiji uputi nalog da od nadležnog okružnog organa zatraži izdavanje vaučera za smještaj u stanovima u hostelu.

Postupci koji su uslijedili okončani su odlukom Vrhovnog suda pravde koji je utvrdio da nije „sa sigurnošću“ dokazano da su podnosioci predstavke bili u radnom odnosu sa SIA-om. Ugovor s prvim podnosiocem predstavke i zapošljavanje drugog podnosioca predstavke nisu se mogli uzeti u obzir jer u spisu nije bilo dokaza da su oni obavljali predviđeni posao. Zaključio je da oni svoj stan nisu dobili na osnovu radnog odnosa u SIA-i, „već su [ga] dobili na privremenom osnovu i [bili] su u obavezi da ga napuste na zahtjev vlasnika/upravnika [SIA-e]“. Također je utvrđeno da je u odsustvu bilo kakvog radnog odnosa između podnosilaca predstavke i SIA-e njihovo korištenje tog stana bilo zasnovano na ugovoru o zakupu stambenog prostora. U konačnici, podnosioci predstavke su 2012. godine deložirani iz stana, a da im nije osiguran alternativni smještaj.

Podnosioci predstavke su se žalili da su zbog deložacije iz stana u kojem su živjeli 11 godina prekršena njihova prava zagarantirana članom 8. Evropske konvencije.

Ocjena Evropskog suda

Ključno pitanje u ovom slučaju je bilo da li je miješanje u prava podnosilaca predstavke iz člana 8. Evropske konvencije bilo „neophodno u demokratskom društvu“.

Evropski sud je podsjetio na svoju sudsku praksu u skladu s kojom se načelo proporcionalnosti ne primjenjuje automatski kada povrat posjeda traži privatno lice ili preduzeće. Međutim, ova praksa u ovom slučaju nije primjenjiva jer je zgradom upravljala Akademija, tj. državna institucija. Stoga su domaći sudovi morali da ispitaju argumente koji se odnose na proporcionalnost miješanja. Evropski sud je dalje istakao da podnosioci predstavke nisu postupali protivpravno. Imali su ugovor sa SIA-om, uselili su se u stan uz saglasnost uprave SIA-e i tamo su živjeli duže od jedanaest godina. Evropski sud je utvrdio da Vrhovni sud pravde nije uzeo u obzir činjenicu da podnosioci predstavke nisu imali drugo mjesto za život i da će se naći na ulici nakon više od decenije zakonitog života u stanu. Također, oni nisu samo plaćali stanarinu i komunalne račune, već su plaćali i popravke na zgradi koje je uprava zgrade godinama zanemarivala. Istovremeno, nije urađena analiza suprotstavljenih interesa, odnosno da li je i u kojoj mjeri Akademiji bio potreban smještaj za njeno osoblje, da li ostali zaposleni imaju alternativni smještaj i da li Akademija ima druge stanove za smještaj osoblja. Kako je dalje istakao Evropski sud, ovaj nedostatak analize je još očigledniji u svjetlu činjenice da je Vrhovni sud pravde bio svjestan svoje odluke u vrlo sličnom slučaju u kojem je presudio u korist lica koja su iznijela zahtjeve koji su praktično identični zahtjevima podnosilaca predstavke. Vrhovni sud pravde je utvrdio da su podnosioci predstavke samo iznajmljivali stan i da su morali da se isele na zahtjev upravnika zgrade.

Evropski sud je zaključio da Vrhovni sud pravde nije odvagao suprotstavljene interese, ograničavajući se samo na to da je upravnik zgrade tražio od podnosilaca predstavke da odu. Utvrdio je da je došlo do kršenja člana 8. Evropske konvencije.